Princip funkcioniranja gorivne ćelije poznat je već dugo vremena. Fizičar William Robert Grove već je 1840. godine konstruirao prvu gorivnu ćeliju i prepoznao značaj vlastitog  izuma za buduću, jeftinu proizvodnju električne energije. U to vrijeme još se nisu mogli riješiti tehnički problemi materijala pa tako nitko nije na tu genijalnu ideju dugo vremena obraćao pažnju. Bila je potisnuta razvojem izuma poput parnog stroja, motora s unutrašnjim sagorijevanjem i raznih turbina i generatora. Za zemaljske potrebe nije postojala stvarna potreba za gorivnim ćelijama. Alternativa je bilo dovoljno.

50-ih godina 20-og stoljeća su prvenstveno Rusi i Amerikanci iznova otkrili taj princip, te su intenzivno radili na njegovoj realizaciji u svrhu postizanja sigurne i lagane proizvodnje električne energije u njihovim svemirskim letjelicama. To je dovelo do odlučujućeg razvoja materijala. Međutim, troškovi takvih sustava bili su pretjerano visoki. Do primjene je, osim u svemirskim letovima, došlo još i u područjima istraživanja i obrambene tehnike, kao što je npr. nečujan pogon podmornica.

Krajem 80-ih godina, a prije svega u posljednjih 10 godina, svjedoci smo prave euforije koja vlada oko gorivnih ćelija. Širom svijeta istraživački instituti i industrija intenzivno su se posvetili toj temi i investirali nemjerljivu količinu sredstava u istraživanje i razvoj sustava gorivnih ćelija. Uz auto industriju, počinju se provoditi istraživanja i u industriji grijanja. I na kraju, Vaillant je počeo je sprovoditi san o grijanju na gorivne ćelije u stvarnost...